Često postavljena pitanja

Prije nekoliko godina, tim sigurnosnih stručnjaka objavio je rad u kojem opisuje napad koji može slomiti IKEv1 Aggressive Mode vezu s Pre-Shared Key-em, a koji se ne može jednako primijeniti na IKEv1 Main Mode vezu s Pre-Shared Key-em, što je dovelo do pogrešnog uvjerenja da je Aggressive Mode inherentno nesiguran. Međutim, ako pogledate neutralno na činjenice, ta tvrdnja nije točna. Većini ljudi nije poznato da je dio tog napada bila mogućnost pogađanja Pre-Shared Key-a (PSK) pomoću brute-force napada, a takav napad može uspjeti samo ako je PSK loše odabran. PSK je također samo lozinka i, kao i kod svake lozinke, slabe lozinke dovode do slabe sigurnosti. Sve dok je PSK dug najmanje 14 znakova (što više to bolje), sastoji se od malih slova, velikih slova i brojeva, te je generiran nasumično (tako da ga se ne može lako pogoditi), te sve dok je hash algoritam u fazi 1 najmanje SHA1 (ili bolje, preporučamo SHA-256 ako je moguće), nema razloga smatrati da je IKEv1 Aggressive Mode veza s Pre-Shared Key-em manje sigurna od IKEv1 Main Mode veze s Pre-Shared Key-em. Ako želite biti još sigurniji, jednostavno odaberite autentifikaciju na temelju certifikata, ako je moguće, jer tada napad uopće nije moguć.

Tehnička pozadina:

Pre-Shared Key (PSK) nije lozinka koja se koristi za šifriranje podataka, već se koristi isključivo za autentifikaciju, otprilike kao kada se korisnik prijavi na web stranicu pomoću lozinke. Tijekom faze 1, obje strane moraju dokazati jedna drugoj da znaju PSK. Naravno, to se ne može učiniti slanjem lozinke drugoj strani, jer bi i ako je druga strana nije znala, sada bi je znala. Umjesto toga, obje strane moraju izračunati broj (tzv. hash vrijednost), za što se koriste podaci koje su obje strane već razmijenile (koji su različiti pri svakom uspostavljanju veze kako bi se osiguralo da je i hash vrijednost svaki put drugačija) i sam PSK. Samo se ta hash vrijednost šalje drugoj strani, koja zatim mora obaviti iste izračune. Ako dođe do istog rezultata, druga strana mora koristiti isti PSK, ergo zna ga. Isplati se ponoviti isto u drugom smjeru, pri čemu je izračun ovdje malo drugačiji kako bi se zajamčilo da su i dvije hash vrijednosti uvijek različite, jer slanje iste vrijednosti ne bi dokazalo ništa.

Razlika između Main Modea i Aggressive Modea je jednostavno u tome što se u Main Modeu hash vrijednost prenosi šifrirano, jer je postupak razmjene ključeva (DH Exchange) koji dovodi do sigurnog ključa sesije na obje strane već dovršen, a čim obje strane imaju ključ sesije, svi paketi se prenose samo šifrirano. S Aggressive Modeom hash vrijednost se prenosi nešifrirano, jer postupak razmjene ključeva još nije dovršen. Stoga, ako napadač prisluškuje Aggressive Mode vezu, može doći do hash vrijednosti, kao i do svih podataka potrebnih za izračun te vrijednosti, osim samog PSK-a. Međutim, to samo po sebi ne znači da je veza slomljena, već ima dovoljno informacija za traženje PSK-a, na primjer, pomoću tzv. brute-force napada (jednostavno isprobavanje svih mogućih kombinacija) ili napada rječnikom (ispitivanje često odabranih lozinki koje je moguće dobiti iz curenja podataka s drugih internetskih usluga). Tek ako je PSK previše slab da bi izdržao te napade, veza se može slomiti. Stoga je dobar, dovoljno siguran PSK bitan za sigurnost PSK VPN veze.

Međutim, isti napad je moguć i na Main Mode vezu, ali zahtijeva malo više napora. U slučaju Main Modea nije dovoljno samo moći čitati promet, već je potreban tzv. Man-in-the-Middle (MitM) napad, tj. napadač mora moći presresti i manipulirati prometom. Kroz MitM napad, napadač može zaobići šifriranje, što nije dovoljno za dobivanje pristupa VPN-u, jer je za to i dalje potreban PSK, jer bez njega se faza 1 ne može uspješno dovršiti, ali čak i tada bi napadač imao hash vrijednost i sve podatke potrebne za izračun, te bi mogao pokušati pogoditi PSK. A ako je napadač već u mogućnosti čuti sav promet (što je osnovni preduvjet za bilo koji scenarij napada), vrlo je vjerojatno da može izvesti MitM napad, a u tom slučaju Main Mode ne pruža dodatnu zaštitu.

PSK od 11 slučajnih alfanumeričkih znakova ima entropiju od oko 64 bita, što je 2^64 mogućih vrijednosti. Moderne grafičke kartice visoke klase (od 2016.) mogu izračunati oko 1 milijardu SHA-265 hash vrijednosti u sekundi. U prosjeku, morate isprobati 50% svih mogućnosti da biste pronašli odgovarajuću, što bi trajalo 292 godine. Ako napadač ima 100 takvih grafičkih kartica, napad bi trajao